LUK - ONION - ZWIEBEL
Film, Super 16mm & Video, 60 min. (75 min.), 2007


Kratki opis

Jedan čistač posmatra svoje suradnike bez da ih je ikad vidio. Njegov sin se boji provalnika koji ne postoji. Njihov prijatelj susreće reinkarniranu Janis Joplin koju na razuman način pokušava da pošalje natrag na onaj svijet.


Ekipa:

Skript / režija / produkcija: Adnan Softić
Kamera: Bettina Herzner
Montaža: Sandra Trostel
Uloge: Yuri Englert, Ratko Danilović, Andre Santen, Iris Minich...
Muzika: Antilop (Ratko Danilović), Nova Huta (Günter Reznicek), Thies Mynther, Anton Bruhin
Montaža tona: Thies Mynther
Snimatelj tona: Arthur Meinert & Daniel Matzke
Scenografija: Ilke Penzlien, Christine Ebeling
Kostimi: Nina Galinec
Tipografija: kosmoskaukasus
Izvršni producent: Ulf Groote, Livia v. Seld
Hochschule für bildende Künste, Hamburg

© kinolom - Adnan Softić







Daljnji opisi

Igrani film Adnana Softića kruži oko pitanja percepcije realiteta, halucinacije i fantazme. Već u nekoj vrsti uvoda problematizira se opasan i složen odnos nefiltriranog realiteta, nužne zaštite od istog i strujanja asocijacija. Ovaj epizodni film je podjeljen u tri lagano povezane priče: u jednoj slijedimo jednog učenika; koji je pretežno sam kod kuće, igra igre na kompjuteru i neprekidno se boji provalnika; u drugoj pratimo jednog mladića koji rado kuha, razgovara sa jednom prijateljicom i sjedi preko puta neke druge ženske osobe koju proziva sa Janis Joplin; i na kraju gledamo protret jednog odraslog čovjeka koji kao čistač zarađuje novac i deducira psihe osoba iz atmosfere biroa i menadžmenta njihovog otpada.
Te tri priče nisu kauzalno povezane; pometnju u njihovom redoslijedu stvara i ponavljanje naizgled surealnih scena. Dvojica muškaraca pričaju i djele iskustva; dječak, tako logika dozvoljava, bi mogao biti sin od čistača, u svakom slučaju žive u istoj kući. Film izričito izbjegava jedan narativni odnos koji uslovljava radnju i redoslijed; on ostavlja epizode asocijativno jednu pored druge i ne želi da se odredi u smislu diegetičnog statusa slike. U pitanju je evokacija psihičke realnosti. Film afirmira tečni prelaz između imaginacije i realnosti i tako razbija zidove vizuelne identifikacije i razjašnjava nam da u unutrašnjosti luka ne možemo naći originalnu sliku. Sve slike su varijacije, pomjeranja, kako nam to mladić pred Lenjinovim portretom objašnjava. Njegovo adresiranje jedne žene kao Janis Joplin ima isti formalni status i format kao i druge scene koje su bliske realnosti. Samo crtač fantoma, kojemu je dječak opisivao fizionomiju provalnika, nas opominje o opasnostima fantaziranja slika, jer na kraju ipak mogu biti u pitanju realne osobe. Samo pod utjecajem šoka objekt se ucrtava u mozak bez greške - uči nas crtač - tako da se kasnije može bez problema reproducirati. Sve ostale slike ostaju suspektne u svom reprodukcionom statusu - iz toga film crpi svoj posebni humor.

Michaela Ott


Bilješka reditelja:

„Zašto grane rastu, kad je nestalo korijenje?
Zašto se ne suši lišće kad ne dobiva sok?“

W.S.

Film je u velikom dijelu nastao kao reakcija na razvoj kina zadnjih desetljećea. Uvijek iznova se kulminacija i rasplet radnje podređuje jednom te istom dramaturškom procesu. U inat svemu, takoreći, mašina narativnog kina radi svoj posao.
Sa ovim filmom sam htio da pronađem jednu ambivalentnu tačku sa koje čovjek više ne može biti siguran kako se stvari u stvari razvijaju i razvijati mogu. Bez raspleta se krug ne da zatvoriti, pa makar on i ličio na jedan krug. Sa tim ne želim da poreknem da stvari ne podliježu razlozima i logici, već na ovaj način želim da omogućim svijet mogućeg, tamo gdje se stvari još nisu odlučile. Ovo stanje na kraju krajeva sačinjava večinski dio našeg životnog iskustva. To je jedan veliki problem za jezik koji često djeluje kao da tačno zna o čemu se radi.
Taj gubitak pregleda sam htio da prikažem bez ulijevanja straha, bez Davida Lyncha, jer sam želio da film dovedem u okvire svakodnevnoga. Ali prije svega želim da sa tim stanjem percepcije mogu da živim u miru. Umjetničko oblikovanje toga je bio jako težak zadatak, jer sam radio bez referencija iz filma.
Da bi pojasnio krhkost i lomljivost slike radio sam na aspektu realiteta u kojem fikcija ima glavnu funkciju, tj. gdje ona stvara realitete. To se posebno ističe u odnosu figura sa onima koji su odsutni. Svaki protagonista doživljava ovaj skurilan odnos na sopstvan način:
André se boji provalnika koji u stvari ne postoji. Njegov strah je zato sasvim realan. Međutim što više prepoznaje njegove crte lica to ga se sve manje boji.
Ratko ima jasnu predstavu o radnicima na osnovu tragova koji oni ostavljaju u biroima. Ti ostaci intimno portretiraju nikad viđene suradnike - oni ocrtavaju konture njihovih vrtuelnih lica i postaju sami protagonisti.
Kod Yurija se radi o fenomenu kad se jezik ne razvija na osnovi osobe koja se nalazi preko puta, već i obrnuto: drugi biva pretvoren u ono što onaj prvi ima da saopšti svijetu. Tako se, mislim, može dobro objasniti zašto njegova sestra odjednom postaje Janis Joplin.





[close]