UNDING, ZEIGE DICH!
Nestvar, prikaži se! - Audio- & video instalacija, 2007

Nestvar, prikaži se! (1) | 3 Minute

Materijali:
obrađeni TV-šum,
bijeli i smeđi audio šum,
stereo zvučnici


Nestvar, prikaži se! (2) | 14 Minuta

Materijali:
Video

Snimci reklama iz interneta:
1. bezalkoholno pivo, Coke Zero, tofu-viršle, Bionada
2. eko-naselje, solarne ćelije, toplotne slike, apel za ekološku struju, eko-sijalice koje čiste zrak, vjetroelektrane
3. razna osiguravajuća društva
4. tržišne analize, fiskultura sa stolicom
5. "Life Is Short" od X-Box

Audio
lijevi zvučnik:
tekst od John Cagea (Silence),
razni tekstovi o Black Paintingsima

desni zvučnik:
'Abd al-Qadir as-Sufi (Šta je sufizam?),
razni tekstovi o islamskom postu


Daljnji opisi

To da jezik nije u stanju da bude "pregled svih veza" je jedan od osnovnih pogleda Adnana Softića pri produkciji umjetnosti. Kod spektakla ga fascinira i istovremeno uznemiruje to da je nešto "veličanstvano u toku" - nešto što sva čula istovremeno aktivira, oduzima nam dah i savladava. Međutim, da li je spektakl moguće zvati spektaklom van medijalnih okvira? Zar ne bi imalo smisla krenuti u potragu za "izgubljenim spektaklima"? Kao na primjer jednom spektaklu u kojem postoji "bezčujni krah" ili "nečujna buka"? Sama predstava da se danas nalazimo u "globalnim hiper-produkcijama" spektakla, povlači misao za sobom, u potpunosti prekinuti sa njima - sa pouzdanjem da će obustavljanje pogona za proizvodnju spektakla pokrenuti jednu sasvim "novu ekonomiju". Umjetnik očekuje da se iz takve tišine pojavi nešto "još neukazano". Takvo davanje prostora nepoznatom, kao radni pristup Adnana Softića, vodi ga ka konsekventnoj devaluaciji te stvaranju novih simbola.

Brigitte Felderer
- kurator izložbe “Spektakl i situacija”, Paul Klee Zentrum, Bern


Bilješke umjetnika:

Rad se zasniva na pitanju, da li je spektakl u odsustvu uopšte moguća stvar? Sam pojam spektakl izgleda kao da se lijepi za medij. Da li je onda moguće da dođe do "frke" u nevidljivom? Jer mi je ne vidimo. Ili možda ipak vidimo samo uvijek onda kad je već kasno: kad slika počinje da šumi, kad se u uhu pojavi tinitus ili kada iz "ničega" počnu stizati kolone izbjeglica u glavni kolodvor?
Rad nam pokazuje tri različite prakse u pristupu negaciji i njihove žudnje za nepoznatim u kontekstu proizvodnje.
Na nivou slike gledamo citate iz reklama i industrije. Slike robe fungiraju same po sebi kao roba, ali i kao društveni subjekti, kao nervni impulsi kolektiva. Kritika nad njima je krajnje dobrodošla stvar. Postati svjestan sopstvanih slabosti je glavni motor koji tjera i sili na daljnju produkciju, pa čak i ako neka stvar treba da se oprosti od sopstvenog smisla. Negacija razvija nove potrebe za neprekidnom proizvodnjom; tako nastaje Coke Zero i uz nju mnoge, mnoge druge ekstenzije spektakla.
Audio je podjeljen u dvije perspektive; što čini jednu stereo-sliku.
Iz lijevog zvučnika možemo čuti citate od John Cagea i tekstove koji se bave sa Black Paintingsima. Tišina, ništa, nevidljivost, odstupanje i bezbojnost trebaju da pročiste vidik i izbrišu tragove navike i sopsvenog kondicioniranja. Sa crnilom počinje traganje za jednim novim vokabularom. Proces gledanja postaje centralna stvar.
Iz desnog zvučnika primamo citate iz islamske lektire koja se bavi sa islamskim postom. U ovom slučaju je "ja" medij koji treba da se oslobodi svoje sopstvenosti. Ego mora da vježba bezsebičnost. Nije u pitanju samo odbijanje jela i pića već mnogo više stvari. U toku je jedna igra između dana i i noći u kojem dan agituje kao pauza i odmor, dok je noć ta koja je zadužena za akciju.
Ovaj rad je sastavljen iz 5 dijelova i podjeljen na 4 pauze, svaka od po 30 sekundi. Na kraju je rad isključen 2 minute i 33 sekunde, sa tim je isključen i loop. Sveukupno 4 munute i 33 sekunde ne vidimo i ne čujemo ništa.






[close]