WIE SCHNEE VON GESTERN
KAO LANJSKI SNIJEG


D, 2014, 09'46", RED, kolor, dolby 5.1

Režija, produkcija, montaža: Adnan Softić
Kamera: Lilly Thalgott
Uloge: Vernesa Berbo, Holger Steen...
Sound Design: Nika Breithaupt
Montaža tona: Bela Brandes, Adnan Softić
Musika: Nova Huta, Helmut Breithaupt
...


Kratki opis:
"Jedan kadar, jedan pogled kroz izlog na pješačku zonu. Žena i muškarac sjede u kafeu i pričaju. Ko su svi ovi ljudi koji prolaze ispred izloga? Jedna filmska minijatura o svakodnevnici jedne bivše ratne migranatkinje."


Sinopsis:
"Jedan reflektor, postavljen kao ulična svijetljka, svijetli na sred pješačke zone. Svi prolaznici, koji prođu ispod svijetla, bivaju na dvije-tri sekunde izdignuti iz mase, da bi se onda opet u njoj izgubili. Alternativci, jupiji, stranci, djeca, starci, pankeri, turisti… Pojavljuju se asocijacije, koje se odmah zatim zaborave, jer se stalno izbijaju nove. Puno je koincidencija.
Slušamo zvučnu kulisu jednog kafića, u pozadini tihu muziku i jedan razgovor: žena i muškarac komentiraju - možda iz dosade - ljude koji su u prolazu. Isprva sa bezazlenim promatranjima, da bi zatim glavna protagonistkinja došla na svoju temu: kako je moguće prepoznati snajperistu prije nego što on uopšte naumi da počini svoj (zlo)čin?
Film je jedna minijatura, posvećena svakodnevnici jedne bivše ratne migranatkinje. Njeno loše iskustvo iz nekog drugog svijeta pojavljuje se gotovo proizvoljno i uvijek iznova. Sa tim dolazi i jedno veliko pitanje: kako, kad i sa kime o tome razgovarati? Taj problem ne označava samo živote ratnih migranata, već generalno svih traumatiziranih ljudi."


Stetement:
Opasnost da se studentski protesti u fašizam preobraze shvatam mnogo ozbiljnije od Tebe. Ti moraš samo jednom da pogledaš u manično ukočene oči onih, koji će još možda pozivajući se na nas, svoj sopstveni bijes usmjerite prema nas samih. - Adorno on Herbert Marcuse (1968)

U zadnje vrijeme ponovo mi naviru neka čudna sjećanja, koje sam godinama potiskivao, jer su bila beskorisna. U sebi nosim jedan ružan balkanski osjećaj (aftertaste) iz 90-tih. Nije mi sasvim jasno šta je to što u meni dopušta tim starim slikama da ponovo izviru. Da li je to moja traumatizirana podsvijest koja se i pri najmanjoj sličnosti odmah pali i proizvoljno pušta stare filmove? „ Tko se jednom o mlijeko opeče, taj i u jogurt duva.“- tako kažu Bosanci za nekoga ko je na neke stvari preosjetljiv. IIi je politička stvarnost dotle dogurala, da ta moja sjećanja uistinu ukazuju neke realistične horizonte? Da li to moja nikad prevaziđena paranoja najzad postaje jedna korisna vrijednost? To bi bilo dobro, jer to bi značilo da sam konačno ozdravio. U tom slučaju bih mogao iskoristiti moj kapital koji sam nekada davno donio iz svoje domovine.
Film je posvečen jednom trenutku koji je proizašao iz svakodnevnice. On je minijatutra koja se bavi sa slučajnosti. Jedan kadar, pogled iz kafića na pješačku zonu. Iz off-a čujemo jedan par koji razgovora o prolaznicima, razgovor je očigledno insceniran. Isprva rezgovaraju sasvim bezazleno, da bi zatim glavna protagonistica došla na svoju temu: Kako je mogoće prepoznati snajperistu prije nego što on odluči da počini zlodjelo?
Ta sjećanja, koja su obsesivno zaposjedala moje misli, sam imao odmah nakon što sam stigao u Njemačku. Napočetku sam nonstop refleksivno i sumnjičavo gledao po prozorima i na krovove, da bi se vremenom iz svega toga razvilo jedno zagonento pitanje:
„ Ko od ovih ljudi napolju bi mogao postati snajperista i kad-tad biti u stanju da puca na civile, ne birajući koga će pogoditi? Koji stil ubijanja bi odgovarao ovom kulturnom krugu? Mislim da je hitac u potiljak out. Pa i četnici su suštinski promjenili svoj stil iz 2. svjetskog rata.“
To su bila nepravedna i besmislena pitanja! Fantazije na rubu podmetanja - samo što ih ja nisam sam birao, nego su te misli same došle i proizvoljno prekrile moju njemačku svakodnevnicu. I to je bio moj glavni kapital sa kojim sam tada stigao u Njemačku. Potpuno besmisleni talent; izuzetno podoban za to da doživotno ostaneš bez posla. Talenat koji uništava povjerenje, koje je osnaova za jedan normalan život i na mejsto tog povjerenja postavlja sumnju.
Zanimljivo je da sam u jednom trenutku shvatio da nisam jedini koji imao takve misli. Nakon 2. svjetskog rata bilo je ljudi koji su te misli razvili još puno dalje nego što sam to bio ja. Jedna grupa znanstvenika, koje je vodio Adorno, ispitali su na hiljade ljudi i iz toga razvili takozvanu F- skalu. F stoji za fašizam i radilo se o tome da se napravi jedna mustra za prepoznavanje predfašističkih znakova. Skala polazi od toga da su određene indivdualne strukture povodljive za antidemokratsko djelovanje.
Nije mi cilj da sa ovim filmom uradim neko slično ispitivanje, već jedan drugi aspekat. Mene zanima filmski „trenutak“ jednog takvog iskustva. Da li se to „potencijalno“ lice može snimiti sa kamerom? Kako je moguće ugledati tamnu stranu mjeseca?
Korištenje Off-glasa omogućuje mi da prebacim mentalnu percepciju glavne protagonistice na gledaoca, te da je na takav način moguće „vidjeti“ njenim očima ili barem predstaviti si „dramu“ koja se dešava u njezinoj glavi. Njen glas konkretizira nešto što je inače nevidljivo. On evocira neosjetljivu smijenu između fanazije i realne slike. Tako do kraja filma ostaje relativno da li bi njena ozbiljna razmišljanja mogla da imaju veze sa ljudima koji prolaze kroz kadar. Na kraju filma ona sama postaje „predmet špekulacije“.
Isčekivanje jednog događaja, bez da on ikada nastupi je to što obilježava pojam “suspence”. Isčekivanjem da može da dođe do krajnje nepoželjnjih preobražavanja među našim sugrađanima također imamo jedan vrstu suspence-a.
Ovim filmom sam pokušao prikazati da je svakodnevnica jedan veliki izazov u životu ratnih migranata. Način na koji se iskustva iz nekog drugog svijeta gotovo proizvoljno pojavljuju u njihovom aktuelnom životu i nemogućnost da pronađu adekvatan jezik da progovore o tim iskustvima. Mišljenja sam da ovo nije samo problem ratnih izbjeglica nego čak štaviše općenito traumatiziranih osoba.
POSTTRAUMATIČNA ZABAVA / INTERVIEW sa Adnanom Softićem
napisala JULIA SÖKELAND


„Posttraumatična zabava“ se zove tvoj katalog sa tvojim radovima. Spada li i tvoji novi film u tu seriju?
Da, u svakom slučaju. Radi se o jednoj svakodnevnoj situaciji u kojoj se vanjski svijet ekstremno razlikuje od unutrašnjih impulsa protagoniste i kad između ta dva svijeta nastaje jaz. U cijelom toj seriji mi se radi o tome da taj jaz želim da učinim opipljivim za geldaoca. A treba da osjetimo taj jaz, nebili jednog dana uspijeli izbalansirati taj paradoks i da sa traumom uspijemo izgraditi neku novu normalnost. Da bi postali normalni znači da se kao prvo trebamo zbližiti sa ludilom.

Zašto si izabrao naslov „Kao lanjski snijeg“? Zar nije to suprotno od „prosvijetljavanja odnosa“?
“Kao lanjski snijeg” je jedno mekana i ugodana slika kada kažemo da je nešto mrtvo. To jako lijepo paše uz svakodnevne fenomene i uz način kako ljudi izlaze na kraj sa stvarima kada se izgube tj, umiru… Nešto kao poslovica “No hard feelings” i nema tugovanja. No važne stvari naravno ne nestaju - život sa njima teče dalje i ljudi sami sebe samo uvjeravaju da je to nije tako. Mi onda tvrdimo da nešto više nije aktualno ili da je to “gotova” stvar, da bi se mogli posvetiti drugim „važnijim“ stvarima. Međutim to naše „objašnjenje“ u stvari igra jednu manje važnu ulogu. Tu mislim na onaj trenutak kad se jedna takoreći završena stvar na čudan način ponovo sama pojavi i čovjeka ipak sustigne.

Osim toga postoji još jedna smiješna anekdota oko tog naslova. Film se prvopbitno trebao zvati samo „Lanjski snijeg“. Tada sam dobio poziv od filmske fondacije sa molbom da za film izaberem drugi naslov jer već postoji film sa tim imenom, snimljem 2 godine prije moga. Radilo se doduše o dokumentarnom filmu o sniježnoj katastrofi u sjevernoj Njemačkoj, znači nije imao ništa zajednočkog sa mojim. Bio sam siguran da neću moći naći drugi naslov- i tada se pojavio taj „kao“- „Kao lanjski snijaeg“, i odlučio sam se da se film mora tako zvati. A sada da se vratim na tvoje pitanje: uz pomoć „kao“ sam izgradio dodatnu distancu, koja se odlično podudara sa filmom. Stvara se jedan predstava o stvarima, ali ona nije definitivno određena - to znači ta riječ „kao“…

Film je snimljen iz samo jednog kadra, to je pogled na pješačku zonu iz jednog kafića. Uz tu sliku slušamo kako jedan par razgovara o ljudima koji upravo prolaze ispred njih. Isprva su ta promatranja bezazlena, da bi se to promjenilo u očigledno iscenirani dijalog sa temom: Kako prepoznati snajperistu? Zašto si uradio takav prelaz?
Htio bih samo malo ušire da odgovorim na ovo: mene generalno jako zanima tema pisanje historije, t.j. tu postoje dva - za mene jako važna - aspekta: sa jedne strane potiskivanje prošlosti i sa druge strane konstrukcija historije. Sa pojmom historije mislim na dvije stvari: History (u politčkom smislu) i Story (u umjetničkom).
I moj film je jedna takva konstrukcija - i imao sam osjećaj da bi za film bilo bolje da ima nešto umjetno u sebi. Film je na razini slike izrazito spontan, tu je bilo samo nekoliko okvirnih podataka - pojavljuje se svega pet glumaca, a kroz sliku sigurno prolazi nekih dvjestotinjak ljudi koji iste stvari rade kao i glumci, a pojednici čak i mnogo više. Film je jedna minijatura i o tome mi se radi, jedna situacija nastala iz svakodnevnice, koja živi od slučajnosti. Suprotno tome je razina zvuka izrazito uskladbljena, čime se potcrtava konstrukcija. Glumci su se doslovno držali scenarija i tu iskonstuisanost sam naglasio i na kraju filma kada se pojedinačno isključuju jedna audio traka za drugom.

Po čemu se može prepoznati čovjek koji bi jednog dana mogao pucati na civile? To pitanje je moja stara trauma, moj glavni kapital sa kojim sam tada došao u Njamačku. U koje grupe mogu svrstati ljude? To su fantazije na rubu podmetanja, ima nešto bezobrazno u tome, ali istovremeno i opravdavajuće. A najmonstruoznije su ponajprije konsenkvence, koje bi bile moguće izvući iz tih fantazija. Međutim, shvatio sam da nisam jedini kojeg ta pitanja ne puštaju na miru.

Naletio sam na jedan sličan eksperiment kod Adorna: Grupa naučnika - mislim da je Adorno vodio taj projekat oko 1950 - je pokušala odrediti jednu F-skalu. Skalu fašizma. Ispitivali su na hiljade ljudi, da bi mogli izfiltrrati 10-ak osobina koje očituju fašistu. Da se nikada više ne bi dogodilo to što se dogodilo.

Film si snimao navečer i postavio si filmsko svijetlo jasno u sliku. Da li je i tvoj film neka vrsta eksperimenta?

Reflektor doista igra važnu ulogu u filmu. U trenutku kad na kraju filma glumci dobiju telefonski poziv, njihov razgovor se prekida i oni moraju krenuti. Onda se vidi kako glavni glumci pospremaju reflektor čime se takoreći završava akcija. To je jedna zagrada u kojoj se film odvija. Međutim glavni razlog reflektora je da bilo ko na dvije sekunde izplovi iz mase, da se prizori i prikaze pojeve i da ponovo nestanu. Pojavljuju se asocijacije koje se odmah zatim zaborave jer se stalno pojavljuju nove. Pitao sam se, da li se to „potencijalno” lice može snimiti sa kameron.

Osim toga jako mi se dopada da je moguće previdjeti jednu tako veliku stvar kao što je reflektor. Ni gledaoci filma niti prolaznici u filmu ne vide nešto što 10 minuta stoji usred slike. To paše uz temu filma.




[close]